U davna vremena Ljubljana je imala upravo onoliko krava koliko su tadašnji Ljubljančani trebali mlijeka. Budući da su se u gradu oko dvorca ljudi brže naseljavali nego što su se množile krave, uskoro su mlijeko trebali dovoziti iz bliže, a potom i dalje okolice. Kasnije su mlijeko počeli nuditi i s drugih strana i tako se u prvim zadrugama rodila misao o osnivanju mljekare u Ljubljani.

Prva mljekarna bila je upisana u zadružni registar pod nazivom Erste Krainische Milchgenossenschaft in Laibach RGMBH 1887. godine.  Mljekara je uskoro došla u takve poteškoće da su ju morali zatvoriti. Ali taj neuspjeh nije spriječio daljnja nastojanja za otvaranje mljekare u Ljubljani. Višekratni pokušaji konačno su bili plaćeni uspjehom 38 godina kasnije.
Poprilično dobro organizirana mljekara bila je osnovana 1925. godine u nekadašnjoj pivovari u Maistrovoj ulici 10. U početku su mljekaru nazvali Udružene mljekare, a kasnije Središnje mljekare. U to poduzeće bile su uključene kao osnivačice i druge mljekare s gorenjskog područja. Priprema mlijeka za konzumaciju bila je za tadašnje okolnosti na poprilično visokoj razini; mlijeko su filtrirali, pasterizirali, hladili i automatski punili u dezinficirane boce. Ovo su mlijeko prodavali pod imenom bio mlijeko.

Dnevni dovoz mlijeka u Ljubljanu je 1932. godine iznosio dvadeset tisuća litara; od toga su okolni proizvođači dovezli 17.000 litara, a 3.000 litara mlijeka mljekarske zadruge. Neke mljekarske zadruge već su tada imale uređaje za paterizaciju i hlađenje. Mljekarice su u  Ljubljanu mlijeko dovozile na dvokolicama koje su bile izrađene prema jedinstvenom uzorku ili na kolima. Mlijeko su prikupljale ujutro i navečer po kućama, nalijevale ga u zajedničke posude i ujutro razvozile po Ljubljani.
Godine 1940., kada je Ljubljana imala 87.000 stanovnika, Ljubljančanin je prosječno potrošio 3 dcl mlijeka na dan. Većinu mlijeka razvozile su mljekarice na svojim kolicima, a kasnije na biciklima i triciklima. Najbolje organizirani prijevoz mlijeka imale su zadruge koje su mlijeko u Ljubljanu dovozile na kamionima ili željeznicom.

U razvoj mljekarstva je korjenito intervenirao drugi svjetski rat. Mljekarstvo u Maistrovoj ulici preuzeo je Gospodarski savez i opremilo pločastim pasterizatorom, a za otkup mlijeka su kupili mlječne vrčeve i mjerice. Opskrba Ljubljane mlijekom ovisila je od granica koje je postavio okupator. Tijekom rata naime nije bilo moguće napraviti nešto više za napredak mljekarstva. Uveden je obvezan otkup, mlijeku su izuzimali masnoću i tipizirali ga na 1,8 posto mliječne masti.

Tijekom eksplozije na glavnom željezničkom kolodovru nakon završetka rata 1945. godine mljekara je bila uništena, ali su je za pola godine obnovili.

I poslije rata je zbog pomanjkanja mlijeka koje je bilo čak i veće nego tijekom rata ostao obvezan otkup mlijeka koji se proširio i na ostale dijelove Slovenije. Organizaciju mljekarstva po cijeloj Sloveniji preuzelo je središnje poduzeće Mlekopromet i to sa svrhom da organzira otkup mlijeka, jaja i peradi. Poslijeratne okolnosti su osim obveznog otkupa zahtijevale i racionalnu potrošnju mlijeka. Dijelili su ga u propisanim količinama za potrebe zdravstvenih ustanova, za djecu, bolesnike i starije osobe. Prerada mlijeka u sireve i sirovi maslac bila je neznatna. Mlekopromet se 1948. godine reorganizirao, a osnovale su se pojedinačne veće mljekare po cijeloj Sloveniji, a osnivačka prava preuzeli su nadležni narodni odbori. U Ljubljani je novo poduzeće Mleko osim mljekare u Maistrovi ulici preuzelo i sve prodavaonice mlijeka.

Zaoštrena otkupna politika svih poljoprivrednih proizvoda nije djelovala poticajno na poljoprivrednu proizvodnju, a posebice ne na preradu mlijeka. Kvaliteta mlijeka je pala, opskrba se pogoršala, a tim su se poteškoćama pridružile one povezane s dotrajalom mlekarskom otpremom u mljekari u Maiesterovoj ulici. Prikupljališta nisu imala odgovarajuću tehniku za hlađenje, mlijeko se često ukiselilo, a događalo se čak da je mlijeko bilo žarište oboljenja dojenčadi. Zato je postavljanje suvremene mljekare bila nužnost i Ljubljana je pritom dobila veliku pomoć od UNICEF-a. Najnužnija oprema za pasterizaciju, hlađenje i punjenje mlijeka u boce predstavljala je izdašnu pomoć kod otklanjanja nedostataka u ljubljanskom mljekarstvu.

I nakon gašenja obveznog otkupa mlijeka 1950. godine, okolnosti se nisu bitno poboljšale. Da bi mlijeka u Ljubljani bilo dovoljno, morali su ga dovoziti iz najudaljenijih krajeva Slovenije i visoki transportni troškovi su poduzeće Mleko doveli u težak gospodarski položaj, tako da su ga 1952. godine čak morali i zatvoriti. Glavni zadružni savez preuzeo je proizvodni pogon i sav otkup mlijeka i osnovao svoje mljekarsko poduzeće pod imenom Zadružna mlekarna. Gradski narodni odbor je za opskrbu gradskog stanovništva mlijekom osnovao trgovačko pokuzeće Mleko.

Gradnju nove mljekare u Vodovodnoj cesti već je započeo Gradski narodni odbor, a glavni zadružni savez je za gradnju otvorio zajmove ali ju unatoč tome nisu uspjeli dovršiti jer novca je svejedno bilo premalo. Važan početak naprednog mljekarstva seže u 1954. godinu, a posebno poglavlje u povijesti ljubljanskoga mljekarstva započelo je 2. kolovoza 1956. kada se poduzeće preselilo iz bivše pivovare u Maistrovoj ulici u nove prostore u Tolstojevoj ulici 63.

Od male do suvremene, europski usmjerene mljekare

Ljubljanske mlekarne »rodile« su se 1956. godine. Novo poduzeće udružilo je dva poduzeća i to Zadružnu mljekaru i trgovačko poduzeće Mleko. Proizvodni kapaciteti novog pogona bili su proračunati na oko 60 tisuća litara mlijeka na dan, a otkup je iznosio 30 tisuća litara i jako se polako povećavao. Novo poduzeće suočavalo se s financijskim poteškoćama zbog (pre)male razlike između otkupne i prodajne cijene konzumnog mlijeka što je kočilo dovršetak izgradnje mljekare. Predviđali su da će novi pogon za proizvodnju sladoleda (1958. godine) riješiti financijske teškoće, ali nije bilo tako. Tak poslije 1959. godine su veliki kapaciteti mljekare u Tolstojevoj ulici opravdale investiciju, a put prema gore počeo je kada su Ljubljanske mlekarne priključile neke prije samostalne pogone i počela se oblikovati jedinstvena mljekarska organizacija. Udruživanje je bilo postupno: 1959. godine su se priključili pogoni u Brežicama, Stičnoj i Novoj vasi. U Velikim Laščama su Ljubljanske mlekarne počele graditi novu siranu.

Istini za volju potrebno je reći da su se Ljubljanske mlekarne sve do 1965. godine borile s velikim financijskim i organizacijskim poteškoćama. Bile su tehnički loše opremljene, većina strojeva i uređaja bili su pohabani. Nedostatna opremljenost zahtijevala je više radnika, bili su skuplji tehnološki postupci, nije bilo moguće uvoditi nove rentabilne proizvode, a proizvodnja je imala još uvijek obrtnički karakter. Tome su naravno pripomogle državno diktirane prodajne cene koje su u Ljubljani bile niže nego drugdje.

S gospodarskom refromom su se poboljšale mogućnosti za temeljitu sanaciju poduzeća. To je dobilo sposobno vodstvo koje je znalo brzo i učinkovito djelovati. Poboljšali su strukturu zaposlenih, unutarnju organizaciju i izradili perspektivni razvoj poduzeća. Obnavljali i modernizirali su centralni pogon i sirarske pogone. Uveli su najsuvremeniju tehnologiju i postavili prije svega novu liniju za konzumno mlijeko, tri puta povećali kapacitete hlađenja, počeli puniti alpsko mlijeko i ostale sterilne proizvode, pogon za proizvodnju sladoleda opremili najsuvremenijim strojevima i izgradili veliku hladionicu za sladoled i sireve.

Osnovni zadatak bio je: potrošače opskrbiti dobrim, zdravim mlijekom i mliječnim proizvodima. Uveli su stalni i sistematičan nadzor mlijeka koji su proizvođačima plaćali ne samo po količini masti nego i po broju mikroorganizama u njemu. Otkupne postaje uredili su u  zadružnim prikupljalištima kao i na društevnim posjedima.

Tako su se Ljubljanske mlekarne iz nekadašnje konzumne mljekare koja se ponajprije brinula o opskrbi Ljubljane mlijekom, razvile u industrijsku mljekaru koja je proizvodila i za šire tržište tadašnje države. Kada su učvrstile položaj u mljekarskoj industriji, mogle su se još bolje modernizirati i povećati proizvodne kapacitete. Još 1966. godine naše je poduzeće imalo poteškoće s preradom 60.000 litara dnevnoga otkupa, a uz svoju dvadesetu obljetnicu je bez poteškoća preradila i do 220.000 litara mlijeka na dan, a zajedno s novosadskom mljekarom koja se našem poduzeću pridružila 10. lipnja 1970. godine i 320.000 litara.

Ljubljanske mlekarne su sve od početaka integracijskih procesa povećavale otkupne količine mlijeka: od 12 milijuna 1959. godine na 55 milijuna 1971. godine. U postocima je 1970. godine mljekara otkupila 34 posto svega u Sloveniji otkupljenog mlijeka i 12 posto svega otkupljenoga mlijeka u tadašnjoj Jugoslaviji. Po količini otkupljenog mlijeka i prerade Ljubljanske mlekarne tada su bile na trećem mjestu u državi, odmah iza Zagrebačke mljekare i PK Beograd.

Danas Ljubljanske mlekarne godišnje prerade oko 200 milijuna litara mlijeka što je oko 50 posto svega otkupljenog mlijeka u Sloveniji. U godinama svog postojanja su otkupile, metaforički rečeno za više od dvije tisuće olimpijskih bazena mlijeka. I još malo više.
Ipak, naš ugled nismo gradili samo opsegom otkupa i proizvodnje, nego prije svega kvalitetom naših proizvoda, kvalitetom poslovanja i odnosom prema proizvođačima mlijeka kako u privatnom, tako i u društvenom sektoru.

U više od pedeset godina Ljubljanske mlekarne doživjele su puno organizacijskih promjena koje su na njenom osjetljivom tehnološkom mehanizmu , jer prehrambeno prerađivačka industrija je zbog svoje djelatnosti i svakodnevne izloženosti provjeravanju kvalitete proizvoda iznimno osjetljiva grana gospodarstva, puštale takve ili onakve tragove. Izgleda da je tako jer danas se ne bismo mogli hvaliti zbog kvalitete i učinkovitog ovladavanja tržištem ili samosvjesno reći da smo najveća slovenska mljekara koja je pripravna za otvoreno europsko tržište i njegovu nemilosrdnu konkurenciju.