Kako smo pripremali
Iz naše povijesti
Naši produkti
|
|
Da li se još sjećate mlijeka u staklenim bocama?
Poznato je da su mljekare prije četrdeset i više godina mlijeko punike u staklene boce. I ne samo mlijeko, nego i slatko vrhnje i neke druge proizvode kao što je kiselo mlijeko i jogurte u čaše koje su obično zatvarali aluminijaskom folijom. Tako je bilo u Ljubljanskim mlekarnama. Ovaj način punjenja je osim stroja za punjenje zahtijevao i stroj za pranje i niz ostalih radnji koje su danas već prava »povijest«. Staklena ambalaža se naime vraćala u mljekaru. Oko četiri godine prije svoje petnaeste obljetnice (oko 1967. godine) Ljubljanske mlekarne su temeljito obnovile odjel za konzumno mlijeko. Kupiljeni su najsuvremeniji strojevi i uređaji za obradu mlijeka i napustile klasično punjenje u staklene boce. Nova, nepovratna kartonska ambalaža tetra pak i ambalaža od plastične mase bile su naime upravo tada u svijetu hit i mi smo u svakom slučaju htjeli ići ukorak s napretkom. Naravno da su nekim kupcima nostalgično nedostajale staklene boce ali su se s vremenom ipak navikli na novu ambalažu i upoznali njezine brojne prednosti. Ambalaža je ponajprije omogućavala veću kvalitetu mlijeka i njegovu higijensku besprijekornost, a istovremeno posve odgovarala zahtjevima suvremene trgovine i skladištenja.
U vrijeme kada smo mlijeko još dostavljali u kuću
Stariji Ljubljančani će se ako malo pročešljaju po svom pamćenju sigurno sjetiti mladih momaka koji su prije dobra četiri desetljeća na triciklima ljubljanskim ulicama razvozili boce mlijeka. Bili su tadašnja gradska posebnost koja je obogatila svakodnevno zbivanje na ulicama i davala mu onaj privlačan, ponešto patinirani izgled starih gradskih središta kako ih zamišljamo danas. Momci su time zarađivali novac za studij i neko poboljšanje života, a stranke su na svoje veliko veselje boce s mlijekom dobivale izravno pred vrata svog doma.
U Ljubljanskim su mlekarnama 1955. godine razmišljali o tome kako da u Ljubljani povećaju prodaju mlijeka. Došli su na izvrsnu zamisao: odlučili su da će mlijeko kupcima dostavljati u dom, što inače u svijetu više nije bila novost, a za naše uvjete prilično neobična i poslovno donekle rizična odluka. Kasnije se pokazalo da uopće nije bilo tako. Cijeli su plan povjerili tadašnjoj poslovnoj jedinici Maloprodaja, a Janez Volaj je postao referent za dostavu mlijeka u dom, dakle glavni organizator ovog inače prilično velikog komercijalnog projekta. I tako se ta dobra zamisao počela ostvarivati pripremom planova, točnim zapisivanjem imena ulica i kućnih brojeva gdje bi se trebala odvijati dostava; bilo je potrebno obavijestiti kupce i prikupiti prijave te objaviti natječaj za raznosače. Organizatori su u mislima imali prije svega studente i prijavio ih se upravo pravi broj tako da se dostava mlijeka mogla odvijati u svim tadašnjim ljubljanskim općinama.
Kao najpriručnije prijevozno sredstvo pokazao se tricikl. Za sve poslovnice iz kojih su raznosači mlijeko raznosili stranakama izradili su ih u mehaničarskoj radionici Gonilka u Njegoševoj ulici, a tamo su ih kasnije i popravljali ako je bilo potrebno. Iz onih vremena je u vezi s dostavom mlijeka u dom poprilično smiješnih zgoda i doživljaja. Dostavljači mlijeka, studenti koji su danas gospoda u zrelim godinama samo ih tresu iz rukava. Jedni se sjećaju nezgoda zbog pokvarenih tricikala, drugima su u živom sjećanju susreti sa strankama koje su znale u studentski džep sa strane gurnuti neki dinar, a neki se još uvijek čude kako to da su mogli prehodati tisuće i tisuće stuba bez da se umore. Bili so mladi, puni elana i naravno – željni dodatne zarade.
Danas Janez Volaj kaže da su momci bili izvanredno marljivi jer su ih stranke često pohvalile, posebno one koji su znali bocu ili dvije mlijeka dostaviti na minutu točno. Prodaja mlijeka se u gradu Ljubljana, na zadovoljstvo Ljubljanskih mlekarni osjetno povećala, a tome su se najviše veselili poslovođe onih prodavaonica koje su raznosače opskrbljivale mlijekom.
Dostava mlijeka u dom trajala je cijelih dvanaest godina, sve do 1970. godine. Tri godine prije ukidanja, organizaciju dostave preuzeo je Studentski servis iz Ljubljane. Zbog izmijenjenog načina punjenja mlijeka i oštrijih sanitarnih propisa i općenito zbog promijenjenog života u gradu dostava se s vremenom ugasila, ali ostala je ugodna uspomena na ovo pionirsko razdoblje koje danas polako prekriva veo vremena. U uspomenama raznositelja mlijeka događaji nisu izbljedili. Sva ona rana ustajanja, kiša, snijeg i hladnoća, ali i lijepa osunčana jutra, kada su žurili iz ulice u ulicu, sa stubišta na stubište, od vrata do vrata svojih stranaka, u njima su ostavila neizbrisiv pečat. Kako korisno i ugodno istovremeno su im prošli studentski dani. Mnogi su osim raznošenja mlijeka povremeno radili i ostale poslove, recimo na raznim priredbama su prodavali sladoled i time povremeno obavljali i bitnu pormotivnu ulogu koja je Ljubljanskim mlekarna i te kako bila potrebna.
Najbolje raznositelje mlijeka Ljubljanske mlekarne su i nagradile. Tako su Jože Možgan, Maks Tomkijevič i Jože Šmid za svoj požrtvovni rad dobili ručne satove. Pogled na generaciju raznosača izuzetno je zanimljiv. Iz njihovih su redova nakon studija neki mladi momci postali važni i poznati građani Ljubljane. Postali si liječnici, direktori poznatih poduzeća i uspješni poslovni ljudi. Spomenimo ih samo nekolicinu: dipl. inž. arh. Andrej Turnšek, dipl. oec. Peter Jeglič, dr. med. Jože Možgan, Peter Poschl, dr. Stane Repše, Jože Šmid, dr. Štefan Ivanko, slikar Štefan Potočnik i mnogi drugi.
Zgode i nezgode dostavljača mlijeka
Andrej Jerovšek sjeća se nezgoda triciklom koji se prilikom jačeg “poskoka” prilično rado prevrnuo prema naprijed i već je ulica bila puna razbijenih boca i bijelih mlaka. Za hladna vremena posebno je bilo teško prenositi i do deset boca istovremeno po zavijenim stubištima. Rado su skliznule iz ruku i Andrej se morao ponovo vratiti u mljekaru po nove. Stranke jednostavno nije zanimalo što su njegovi uvjeti rada izvanredno teški.
Andrej Turnšek je prije pet godina bio jako iznenađen kada ga je u nekom lokalu u Ljubljani jedan gospodin, koji je također slavio svoju pedesetu obljetnicu prepoznao kao raznositelja mlijeka iz onih davnih vremena. Zamislite, nakon toliko godina.
Jože Možgan zna reći da je u početku dostavljao oko 120 boca dnevno, a kasnije se taj broj popeo čak do petsto, tako da su teren podijelili na tri raznositelja. Kada je došao poneki student, jako je sumnjao da li će moći obavljati takav težak rad i upravo jedna od njegovih stranki, akademik profesor Robert Neubauer ga je uvjerio da je ustrajao ne samo kao raznositelj mlijeka nego i kao student na medicinskom fakultetu. Danas mu je zahvalan na savjetu.
Simpatični događaj doživio je i Jože Šmid. Na Staru godinu je većina stranaka mladim razositeljima nudila jelo i piće i tražila prigodu za kratki razgovor. Dobro se sjeća starijeg gospodina iz Podjunske ulice koji mu je ponudio čašu crvenog pića i u brzini da bi što prije završio s razvoženjem, Jože ju je ispio nadušak, čestitao i otišao dalje, ali uskoro ga je jako zapeklo u grlu tako da je morao popiti cijelu litru mlijeka. Kroz dva dana mu je taj isti gospodin sav unevjeren rekao i opravdavo mu se da mu je greškom dao vinski ocat. I to se događa. Sličnih priča je još puno.
Pripremio: Bruno Majer |
|
| |
|
|
|
|
|
